Gledam behar, čujem bijele svatove,
doba kad te kitih njime, prošlo je,
u suncu duboko nebo vedro je,
ali srce kao bunar mračno je.
Tvoje oči bijehu sunce i mjesec,
sad ih nema zaspale su zauvijek,
nek opanu pramaljeni behari,
rastvorte se po travicom mezari.
Gledam behar, čujem bijele svatove,
doba kad te kitih njime, prošlo je,
tvoje oči zasijače u danu,
kad nebesa bez svijetlosti ostanu.
Allah Allah, Allah Allah.
On je jedan i jedini,
Šta god hoće On to čini.
On izvodi sve skriveno,
On zna vel'ko i maleno.
[2x]
On zna tajnu našu svaku,
Vidi trunak u sumraku.
Čuvar On je sedam neba,
Nikad niko mu ne treba.
[2x]
Allah Allah, Allah Allah.
Prosjak, vladar, njega moli,
Njega moje srce voli.
Kad ču' ove mudre riječi,
Car od ptica tad zaječi.
[2x]
'ej Hudhude moj askere,
Srce ti je puno vjere.
Silnom caru blago tvome,
Sulejmanu poslušnome.
[2x]
Allah Allah, Allah Allah.
Prijatelju, da li ćeš me poslušat?
Ja bih tebi kazo' jedan nasihat.
Kako treba roditelja poštovat.
Dobročinstvo kako treba uzvraćat.
Od bešike u život se polazi,
Tu je otac da na tebe pripazi.
On te hrani da na noge ustaneš,
I da čovjek jednog dana postaneš.
Od davnina tako se je radilo,
I na tom se ljudsko društvo gradilo.
O djeci se neko mo'ro brinuti,
I za život trebo' ih je spremiti.
A zahvalna djeca su se starala,
Ocu, majci, ovaj dug su vraćala.
Jer kroz odgoj najlakše je poznati,
U koga je dobar otac i mati.
Nek' se za to svaka majka pobrine,
Iz halala nek dječicu podigne.
Od halala dobra djeca nastaju,
I kroz život dobri ljudi postaju.
O tom treba mnogo brige voditi,
Ko ne vodi, mogao bi žaliti.
Djecu treba sve na oku držati,
Pa će tako lijep odgoj imati.
Blago onom roditelje ko ima,
Ko ne mora zaplakati za njima.
Divno li je oca, majku imati,
I uz krilo roditeljsko živjeti.
Roditelj se zaboravit ne smije,
Čemu plakat poslije smrti, kasnije.
Dok su živi slabo ih se sjećamo,
A kad umru, suze gorke lijemo.
Otac, majka dok su živi sretan si,
Dok ih imaš, još uvijek dijete si.
Roditeljski blogoslov je najbolji,
On pomaže u velikoj nevolji.
U teškoći prijatelji nestaju,
Otac, majka do života istraju.
Prijatelja imaš, pa ga izgubiš,
I iz svijeta ti ga opet namiriš.
Al' kad majke ili oca nestane,
nikad žalost u srcu da prestane.
Ko' roditelj niko ne zna voljeti,
Il' ko oni dobro ti poželjeti.
U brizi su uvijek misle na djecu,
Roditeljska ljubav gori u srcu.
Hrane oči kada djecu gledaju,
I od djece radosti pogledaju.
Kad su djeca na postelji bolesna,
Tad su srca roditeljska žalosna.
Ove brige majka teško podnosi,
Bol i tuga njeno srce raznosi.
Niko ne zna kao majka zaplakat,
Ni blagoslov kao otac ne zna dat.
I kad spava majka voli i brine,
Brižna liježe, brižna vazda ustane.
Kad se djeca od radosti zasmiju,
Tada srca roditeljska ogriju.
Mnoga ljubav dođe, pa i nestane,
Al' za djecom nikad ne prestane.
Takva ljubav od rođenja nastaje,
I do smrti nikada ne prestaje.
To je veliki naš emanet od Boga,
Otac, majka, vole od nas svakoga.
Ova milost, to je njimet sviju nas,
Jer bez toga nesto bi svijet vas.
Svak' se može na tebe naljutiti,
I u srdžbi svak' može zamrziti.
Al' roditelj mrziti ne umije,
Otac, majka, opraštaju najprije.
Tuđe srce teško prašta uvrede,
Tuđa usta zbore gorke besjede.
Srce majke ne umije mrziti,
Jer ko ona niko ne zna voljeti.
Kad te ruže dobri otac i mati,
Iza toga oni pođu plakati.
Majka može da se brzo naljuti,
Al' je lahko takva srdžba napusti.
(Mehmed Mahmutović, Mom prijatelju, Zavidovići, 1982.)
O Vi sretni ljudi, što na Hadž idete,
Što u svetu zemlju sretno putujete.
Nek Vas sreća prati tamo i vamo,
Vi ste puni radosti, to svi dobro znamo.
Sad o časnoj Kjabi Vi vazda mislite,
U mislima svojim Vi kraj nje stojite.
Grad Božija Mekka, otvara Vam vrata,
Tu zavoliš svakog ko' rođena brata.
Ti ako si mumin, moraš vjerovati,
Što žrtvuješ Bogu, Bog će više dati.
Ako tako misliš, moraš potvrditi.
Sa dolaskom na Hadž, tek ćeš potpun biti.
Sve što sada imaš Allah ti je dao.
Da je život prolazan, to je svako znao.
Al' od toga što imaš, moraš žrtvovati,
Deset puta više, Bog će ti platiti.
Sveta časna Kjaba, najdraža je Bogu,
Njojzi ići trebaju, ljudi koji mogu.
Čije srce želi, ono tamo ide,
Njegove će oči, časni hram da vide.
Stani malo brate, obazri se samo!
Ima puno ljudi, već su bili tamo.
Časno ime nose na Hadžu su bili,
Al' opet bi Kjabi svi zijaretili.
Koliko ima vjernih svijet je promijenilo,
A da dužnost Hadža nije obavilo.
Kako će pred Boga i šta će mu reći,
Zar imetak može od farza bit preči.
Tvoj imetak brate, uzrok će ti biti,
Da ćeš od svog roda, ti se morat kriti.
Allah ti ga dade da se spasiš njime,
Imetka se čuvaj, ne šali se time.
Bogat smiješ biti, al' dobro paziti,
Strogo moraš obaveze svoje ispuniti!
Dijelit sadaku, zekjat moraš dati,
Zatim otić' na Hadž, to sve moraš znati.
Vidjet časnu Kjabu, imetak trošiti,
Sve što grijehu vodi, moraš ostaviti.
Ono što žrtvuješ, to smatraj za svoje,
Ono što ostaje, više nije tvoje.
Saberi se rode, ispitaj se malo,
Ako ti je doista, do tvog spasa stalo.
Bilo ih je puno, blago imadoše,
Al' s tolikim blagom, grijeh zaradiše.
Odoše pred Boga bez dobrije djela,
Prošlost im je prazna, jadna, nevesela.
Život im prohuja, svijet promijeniše,
Vrijeme i bogatstvo u blato baciše.
Za života puno imetka stekoše,
U naručje drugom sve to predadoše.
Pitat će ih Allah, zašto bješe tako,
Za to dok je vrijeme, nek promisli svako.
Iz prošlosti uči i pouke beri,
Iskren mumin budi ti u svojoj vjeri.
Još kad na Hadž odeš i Bejtullah vidiš,
Tek ćeš poslije toga zaželjeti da živiš.
(Mehmed Mahmutović, Pobožne pjesme, Zavidovići 1975. str. 69-70)
Smrt je gorka casa,
Ispice je svako,
Ko se ne pripremi, kajace se jako,
Svaka druga casa, moze se odbiti,
Ali smrtna se neda ni skim zamijeniti,
Dal si ikad o tome brate razmisljao,
Jel ti hladan kabur ikad na um pao,
Tvrde daske jorgan,
Zemlja, dusek hladni,
Eto sta nas ceka prijatelju jadni,
Tezak ispit slijedi,
Zar ne imas straha,
To je obecanje,
VELIKOG ALLAHA,
Zlo il dobro tvoje,
Uz tebe ce ici,
I dva pratrioca u kabur ce stici,
Tvoj tefter zivota,
Sav uz tebe ide da ga suvaldzije,
Pretresu i vide,
I najvecu tajnu oni ce otkriti,
Mnogo ce te pitat, tesko ce ti biti,
Prijatelji tvoji placu i cvijele,
Mrijeti se mora tako oni vele,
Teske suze liju al te ostavljaju,
I strogom monkiru tada te predaju,
Jedni te teslime,
A drugi te prime,
To je Boziji zakon mili pobratime,
A kada se probudis,
Vidjeces ocima,
Kako je tebi sresti se sa melecima,
Nekoga ce pozdraviti i blago mu reci,
Zivi prijatelju u vjecnoj sreci,
Nekoga ce mrkim imenom prozvati,
Znas li gdje si doso zalosna ti mati,
Ti si cuo za nas da cemo ti doci,
Ko na ispit dode,
ZALOSNO CE PROCI."
Život brzo ide,
kako ga živiš,
da li dobro činiš,
ili griješiš.
Dal te šejtan mami,
pa da griješiš,
ili dobro činiš,
da mu prkosiš.
Smrt je gorka čaša,
nasuta stoji,
kada dođe vrijeme,
pit ćemo je svi.
Istina je prava,
dunjaluk svijeta,
sam je Allah viječan,
smrtnici smo mi.
Sve što činiš javno,
il u mislima,
sve to Allah vidi,
za to se stidi.
Dobro čuvaj jezik,
pazi šta zboriš,
čuvaj dobra djela,
ostat ćeš bez njih.
Smrt je gorka čaša,
nasuta stoji,
kada dođe vrijeme,
pit ćemo je svi.
Istina je prava,
dunjaluk svijeta,
sam je Allah viječan,
smrtnici smo mi.
Kada popijemo,
smrtnu čašu mi,
mnogi će se kajat,
zbog grijeha svih.
Kajanju je kasno,
kad se preseli,
zato brate, sestro,
tobe dođi ti.
Smrt je gorka čaša,
nasuta stoji,
kada dođe vrijeme,
pit ćemo je svi.
Istina je prava,
dunjaluk svijeta,
sam je Allah viječan,
smrtnici smo mi.
Na Sudnjemu danu,
kad svi dođemo,
stat ćemo pred Rabba,
da nam sudi On.
Odgovoran bit ćeš,
sve što uradiš,
dobro ili loše,
sve ćeš da vidiš.
Smrt je gorka čaša,
nasuta stoji,
kada dođe vrijeme,
pit ćemo je svi.
Istina je prava,
dunjaluk svijeta,
sam je Allah viječan,
smrtnici smo mi.
Svi smo mi putnici, dušu vjetar potpiri,
i miso što zaplaka, odnese do topraka.
Na putu do dženneta još je Bosna najdraža,
još je Bosna jedina stanica do dženneta.
Sve što imaš ne ljubiš, nemoj brate, nemoj ti,
uzdišeš kad izgubiš, Bosnu treba čuvati.
Na putu do dženneta još je Bosna najdraža,
još je Bosna jedina stanica do dženneta.
Ona nam je posebna, tu su polja mirisna,
jedini su Bosanski amanet nam šehidski.
Na putu do dženneta još je Bosna najdraža,
još je Bosna jedina stanica do dženneta.
Zašto si prepadnut Veliki brate moj,
mori te taksirat, Ummeta Tvog bol,
digni se rasani, rastani -,
do grada Medinskog, stiže Muhammed.
Kur`an je brate moj, "delil" za Ummet,
a bolest najtežu liječi Muhammed.
Dijete u plaču rađa se brate,
zeleni barjak naš nosi Muhammed.
U tami beznađu, istina gdje je,
ključeve od tajnih čuva Muhammed.
Okren se, pogledaj, Veliki brate moj,
sve drugo propada osim dina tvog.
Kur`an je brate moj, "delil" za Ummet,
a bolest najtežu liječi Muhammed.
Dijete u plaču rađa se brate,
zeleni barjak naš nosi Muhammed.
Što je insan vehte čohe,
Ko kroza san život prođe,
Sedmi Jasin kad mu dođe,
Ko da nikad bio, bio nije.
Sunce hodi pa zahodi,
I opet se sutra rodi.
Kad insanov brod odbrodi,
Ko da nikad bio, bio nije.
Nejma lokve bez mezara,
Jedna bina, sto mimara.
Insan snuje, zeman para,
Ko da nikad bio, bio nije.
Al’ kad puhne vjetar novi,
Oživiće svi dolovi.
Sve što crni dušek stere,
rodiće se bez matere.
Ti što daješ da kamenje
Od straha se rasprsne,
Džemre vjere nek' nadahne
Srca Zemlje ponosne.
[2x]
Ti što vodiš žarko sunce
Preko mora plavet'ih,
Vali ilahija nek preplave
Ove šume i vrleti.
[2x]
Ti što vodom pojiš slatkom
Grla što se osuše,
Kafom sinom i elifom
Oživit ćeš te duše.
[2x]
One će te tesbih činit'
Do dana kijametskog,
Mi smo direk teške riječi
Na kraj svijeta islamskog.
[2x]
